Samo za poremećene

Trudi se da u slalomu izbjegneš salve nedefinisanog i apstraktnog, inače će te rijeke mog svijeta odnijeti

17.12.2017.

Braća Karamazovi - analiza

Braća Karamazovi

 

Ovo je knjiga koja me izuzetno dojmila, i sa 901 stranicom je najduža knjiga koju sam pročitao. Karamazovi: lice Rusije 19. stoljeća. Bolna, kontradiktorna, konfliktna i neproračunata crta ruskog naroda, samog Fjodora Dostojevskog, vladajuće aristokratije, kmetova i seljaka, pa naposlijetku i kritika nas samih.

 

U ovaj megalomanski roman se sklapa u par izuzetno kritičnih problematika. Podjelit ću ih na dvije cjeline. Prva bi bila individualistička: koncept patricida, nepromišljenosti, bezbošništva, sladostrašća i ostalih karakternih poroka. Druga bi bila kolektivistička kritika društva: ruski narod željan predstave i drame, osuđivački mentalitet većine, racionalizacija svojih grešaka („Ja sam podlac, podlac, a ne lopov!“), odbacivanje duhovnog bogatstva zarad hedonističkog cinicizma. Naposlijetku, možda i najintrigantnije prepoznavanje: izlazak na površinu socijalističkih ideja i otpor Caru. Rusija, razapeta između ukidanja kmetstva, feudalizma na samrti, uspona i padova dotadašnjih predstavnika vladajuće dinastije Romanovih, jačanje ateizma i stavljanje Crkve u drugi plan predstavlja skoro pola stoljeća vidovnjački predviđene polarizacije ruskog društva, koja će u 20. stoljeću nažalost rezultirati desetinama miliona mrtvih, par notornih oskudica hrane i gladovanja na nivou čitave Rusije, komunističke diktature, kršenja ljudskih prava (Gulag, cenzura), i tako dalje.

 

Ko su Karamazovi? Svaki član porodice predstavlja karakternu crtu tadašnje (a možda i današnje) Rusije:

·        Fjodor – „otac porodice“, cinik, razvratnik, duhovna i intelektualna praznina, moralno sitan čovjek sa težnjom ka nemoralu i laži,

·        Dmitrij – kratak fitilj, afekat, nepromišljenost i agresija,

·        Ivan – intelektualac cinik, bezbožnik, čovjek kojeg je dubina vlastitih misli izjedala u najgorim trenucima,

·        Aleksej – ruska nježnost i ljepota, empatija i suosjećanje, bezuvjetna ljubav, duhovna dimenzija Rusije,

·        Smjerdakov –nepriznati sin, kopile i sluga svom ocu-gospodaru, mentalno labilan, epileptičar, simbol kobne Ruske nesreće.

 

 

 

 

Da ne duljim, želim da predstavim crtice i citate koje su na mene ostavili najsnažniji uticaj:

 

Str 68. (ljubav i prezir prema čovječanstvu):

„Ja volim čovječanstvo, ali čudim se samome sebi: što više volim čovječanstvo uopšte, to manje volim pojedine ljude, to jest svakog zasebno kao pojedinca.“

 

Str 69.:

„Ljubav sanjalaćka čezne za brzim podvigom, koji se brzo zadovolji, i želi da je svi posmatraju. I zbilja ide dotle da neko čak i život žrtvuje, samo da stvar ne traje dugo, nego da se što brže svrši, kao na pozornici, i da svi gledaju i hvale. A ljubav djelotvorna – to je posao i istrajnost, a za neke je ona možda i čitava nauka.“

 

Str 87.:

„Kod starih lažljivaca, koji su ceo svoj život glumili, ima trenutaka kad se toliko užive u svoju ulogu da zbilja drhte i plaču od uzbiđenja, kraj svega toga što bi baš u istom trenutku mogli sebi šapnuti: ' Ta ti lažeš, matori bestitniče, i sada si glumac, i pored svega tog svetog gnjeva i svetog trenutka gnjeva?' „

 

Str 123.: „Zaljubiti se čovjek može i mrzeći.“

 

Str 126-127.:

„Neka idem u isto vrijeme đavoljim tragom, ali ja sam ipak i tvoj sin, Gospode, i volim te, i osjećam radost, bez koje svijet ne može da postoji ni da bude.“

 

Str 149. (misaoni posmatrač):

„Slikar Kramskoj ima izvanrednu sliku, pod nazivom 'Misaoni posmatrač'. Naslikana je šuma u zimu, i u šumi na putu, u pocjepanom gunju i opancima od like stoji sam samcit, u najdubljoj usamljenosti, zalutali seljak, stoji i kao da se zamislio, a on ne misli, nego nešto misaono posmatra. Da ga gurnete, on bi uzdrhtao i pogledao vas kao da se probudio, no ništa ne razumjevajući. Istina, on bi odmah i došao k sebi. A kad biste ga pitali što li je stojao i o čemu je mislio, on se jamačno ničega ne bi sjetio, no zato bi sigurno sačuvao u sebi onaj utisak pod kojim se nalazio za vrijeme svog misaonog posmatranja...Takvih misaonih posmatrača ima u narodu dosta. I eto, jdan od takvih posmatrača je zacijelo bio i Smerdjakov...“

 

Str 237. (Snjegirov o svojoj porodici): „Ako ja umrem, ko će ih voljeti?“

 

Str 247.: „Kod nas u Rusiji, pijani ljudi su najbolji.“

 

Str 290. – 307.: – poglavlje: „Veliki Inkvizitor“, Ivanovo mišljenje o Bogu

 

Str 356.: – kršćanski kolektivizam

 

Str 420. – 425.: – Aljošin preporod

 

Str 446.: „Ljubomorni baš najprije i praštaju, i to sve žene znaju.“

 

Str 649.: „Ljudi su čak sasvim prestali osjećati potrebu da sami sebe osuđuju. Ne budite, dakle, kao svi drugi; makar samo vi jedini ostali ne takvi, ipak ne budite takvi!“ – Aljoša govori Kolji

 

Str 738.: – poglavlje, Ivanova halucinacija

 

Str 748.: „Je pense, done je suis – to znam pouzdano, sve ostalo, pak, što je oko mene, svi svjetovi, Bog, pa čak i sam satana – sve to za mene nije dokazano da li postoji samo po sebi, ili je samo jedna moja emanacija, dosljedno razviće moga ja koje postoji praiskonski i jednolično...“ – đavo govori Ivanu u halucinaciji

 

Str 756.: „Čovjek će uzvisiti duhom božanske, titanske gordosti i pojavit će se kao čovjek-bog. Svakog časa, bezgranično pobjeđujući prirodu svojom voljom i naukom, čovjek će samim tim svakog treutka osjećati uživanje toliko visoko da će mu ono zamjeniti sve pređašnje nade u nebeska uživanja. Svak će doznati da je smrtan sav, bez vaskrsenja, i primit će smrt godro i spokojno, kao Bog. On će iz sušte godrosti pojmiti da ne treba da ropće na to što je život samo trenutak i zavoljet će brata svoga bez ikakve nagrade.“ – 'Geološki prevrat', Ivanova poema-misao

 

Str 812.: „O, mi smo otvoreni, mi smo i zlo i dobro u najčudnovatijoj smjesi, mi smo ljubitelji prosvjete i Šilera, a u isti mah bjesnimo po krčmama i čupamo brade pijandurama, svojim drugarima po piću. O, i mi vam znamo biti dobri i prekrasni, ali samo tada ako je nama samima dobro i prekrasno. Mi smo čak poneseni, upravo preplavljeni najplemenitijim idealima, ali smo pod uslovom da se oni postignu sami sobom, da nam padaju na sto s neba i, što je glavno, da su zabadava, zabadava, da se za njih ništa ne mora plaćati. Plaćati mi strašno ne volimo, ali zato mnogo volimo dobijati, i to u svemu.“ – govor Ipolita Kiriloviča kao tužioca na sudu

 

 

10.12.2017.

Planinska anegdota o sebičnosti

Bistri, šareni i prodivni decembarski dan, bez mnogo smoga, dima i ostalih čestica nepoznatog porijekla. Na tupom, blještavom planincetu, okupanog sunčevim zrakama, tamo negdje na samoj granici između Bosne i Hercegovine, kameni kućerak oker boje ističe se od bjeline što ga okružuje. Naime, kad biste ušli u oker kućerak, poslije dugog i širokog hodnika sa desne strane, uz spiralno mramorno stepenište, na spratu se nalazi prostranstvo ispunjeno debelim stolovima od hrastovine, mramornim šankom zemljanih boja, bezbroj srednjovječnih sivkastih glava (doduše, i pokoja ćelavica) i prorjeđeni ljutkasti dim, karakterističnog šmeka cigareta marke „Viceroy“.

Naš protagonista, naime, izvire iznad stepenica i teatralno sjeda za najdalji stol, koji se nalazi kod sunčanog staklenog potkrovlja sa pogledom na šumsko prostranstvo Dinarida. Skidajući svoj kaput od tvida, pozdravlja se sa grupicom srednjovječnih sladostrasnika i sjeda na čelo stola. Nazvimo ga Obren. Po pitanju antagoniste, u pitanju je jedan gospodin višeg rasta, po ostalim karakteristikama sasvim prosječan srednjovječni gospodin, možda jedino specifičnan po gustim bijelim obrvama i oštroumnim jezikom, sjedi direktno prekoputa našeg antagoniste. Nazovimo ga Stipe. Obrvičasti antagonista započe provokaciju: -Obrenče, obrni mi još jedno likerče i sebi šta naruči, hoće mraz da grize ekstremitete bez cirkulacije potpomognute žesticom.

-Čaj s rumom, molim lijepo, kelnerice mila. I likerče, i likerče...Dakle, Stipe, priča se da te zadesio neki muštuluk. Pričaj, sjeme ti se oronulo obasjalo, dobri moj Stipaga.

-Jašta radi, sokole moj, eno znadeš ti da je, sinovac mi najmlađi, pisao za akademike zapadnoevropske, o svojim modelima mehanizama grijačih mašina, naime čitav projekat zagrijavanja kompleksa zgrada, kuća, ulica i parkova. Hibrid izmjenične i neizmjenične struje, povezan bežičnim administratorima vještačke inteligencije, sa sektorima za struju, za gas u radijatorima, za solarne panele na ulicama, energetske čipove za fotosintezu u drveću, i tako dalje, i tako dalje. Nakon madridskog seminara, sinovca mi pozvaše na hitar raspravni predmet u Oslo. I eto, moj dobri Obrenče, zaposliše ga u jednom skandinavskom energetskom gigantu da im modelira sisteme i održava tehničku infrastrukturu. Dobi moj paša i radnu vizu, špekuliše se da ga i državnički rabat čeka po pogledu spomenutih sistema. „Det er revolusjonerende“ – pisao je ministar za gospodarstvo u avazu njihovom najčitanijem. Srce će mi pući od radosti!

Sad već u stojećem položaju, čiča lupi ručetinom od čvrstu hrastovinu i obrne po još jedan liker čitavoj krčmici.

-„Sa srećom,“ – promuhabeti Obren, „intelektualcu našem dragom Stipoviću, puno mu sreće i zdravlja želim. Pa da i kakvu mlađahnu, blijedu svjevernjakinju nađe i u brak stupi, sve će preduvjete za sreću imati. Znaš bolan, to je država! Uređena do sitnica, država koja se brine o svojim građanima. Pa i kad djetešce dobiješ, oni ti turnu koju hiljadicu eura, pa i za sljedeće dijete još duplo toliko. I bez posla ostati smak svijeta nije, bolje parice se zgrabe na socijali nego da ka' tamo neki inžinjer zujiš. Država je to, besplatni luksuzi! Kažem ti, neka u brak stupi i parice zgrabi, država ti sve obezbjedi.“

Stipčetu se ozari osmijeh na licu, ali nemirne mu oći bivahu. „Cijenim tvoje dobroćudne želje sokole, ali nije ti to baš tako sve crno na bijelo...I te parice neko u kasu državnu stavlja, nije 'besplatno' kanda nečiji tuđi rabat i trud je platio tu privilegiju. Pričah mi sinovac baš na tom madridskom seminaru, kritike su žestoke za takve državničke poteze."

-„Mani se, Obrene Nemanjiću, tih neoliberalnih filozofija. Vazda su, za sva vremena, oni gornji, sposobniji i bogatiji, uglavnom i sebičniji, tlačili nas donje ,seljake, radnike i prosječne. Od njih uzimati grijeh nije, davati siromašnima njihov kajmak je obaveza svake razumne vlade i države. Uređen je sistem to, moj ti!“

Obrenu zadrhta usna. Sali on treći liker u svoju utrobu, ugasi vatru čajem, pričeka nekih pola minute te odgovori užegnulom sugovorniku. „Stipe, moj Stipe...Socijalisto nepopravljivi. Dopusti da argumentujem svoje viđenje ove problematike, pa ti onda deveraj i misli kako je tebi prihvatljivo. Prije svega, volio bih da izložim svoju kritiku redistribucije imetka. Ona se bazira na dvije dimenzije: humanističkoj i ekonomskoj. Svakako, obje dimenzije su čvrsto bazirane na činjenicama i istini, a nikako na emocijama i afektu (što je slučaj s tvojim marksističkim pristupom). I zapamti, draža mi je surova realnost od šarene laže, jer upravo ta surovost je skup zakona fizike i biologije i mnogih drugih naučnih zakona, pod kojima se život razvijao i evolvirao, pa i naposlijetku čovječanstvo izrodilo. Čovječanstvo je rođeno od kosmičkog mozga, a ne kosmičkog srca.“

„Digresije, digresije! Stipče, da prostiš, labrnjaj o tim svojim dimenzijama, a ne o kosmosu. Đavolje spletke pleteš.“

Obren se naopokon odluči da ponovo sjedne, dijelom zbog Stipetovih riječi, a dijelom zbog bolesti zglobova koja je krenula uzimati maha uz toplotu peći i zagrijane prostorije. „Neka ti bude prijatelju, tebe suhoparna činjenica boli, jer je naš narod naučio da činjenice obloži u osjećaje, pa ih tako lakše guta. Tužna li je navika ta! Ali da ne digresiram, nastaviti ću ti prezentirati svoju misao. Dakle, po pitanju humanističke dimenzije, prvo ću ti elaborirati kako socijalni sistem funkcioniše. Država dođe poštenom građaninu i kaže mu; 'Hej ti, pošteni građanine, daj mi procenat svoje plate ili inače ideš u zatvor!' Zbunjeni građanin priupita; 'Ali, Državo, zašto ti moram dati dio svog rada, tj. zarađene plate?', na šta Država odgovara; 'Ti Nama daj procenat svog imetka, a onda ćemo ga Mi potrošiti na tvoje liječenje, školovanje tvoje djece i pomaganje siromašnima.' Uporni građanin nastavlja; 'Ali zašto ja ne bih svojim sredstvima platio školu u koju želim da šaljem svoje dijete, doktora kojeg želim da posjećujem, i donirati siromašnima preko udruženja u koje ja lično imam povjerenja?', na šta Država uzvraća; 'Ne! Koješta, gluposti! Mi znamo bolje šta ti treba od tebe samog, i mi ćemo efikasnije iskoristiti tvoj imetak. Trebaš biti zahvalan što dio novca koji Nama daš ode na tvoje liječenje i školovanje tvojih potomaka! Sada nam daj taj novac, inače ćemo te kazniti!' Na šta ti ovo zvuči, Obrene? Meni zvuči na klasičan primjerak razbojništva. Pljačke. Vidiš, u našoj civilizaciji ustanovili smo da je pravo na vlasništvo jedan od najosnovnijih i najbitnijih ljudskih prava. Uz pomoć tog koncepta, čovječanstvo se riješilo feudalizma, kmetstva, ropstva, komunizma i ostalih kancerogenih, zlobnih sistema. Dakle, iz humanističkog aspekta, prisilno uzimanje jednom rukom a davanje drugom je, najblaže rečeno, neetično.

„A najstrožije rečeno?“ – uviknu Obren, ispravi se, isprsi, i nakosi obrve.

„Kriminalno. Ali, ta dimenzija objašnjava samo moralni argument zašto je redistribucija imetka pogrešna. Dopusti da ti objasnim zašto je neefikasna, koristeći ekonomsku logiku kao jednu konkretnu i neospornu nauku. Ti socijalisti, oni uzimaju veći procenat imetka od bogatih i obrazovanih, i to davaju siromašnima i neobrazovanima. Koji problem tu nastaje? Sve je stvar incijative. Incijative, moj Obrenče, zapamti to, zapiši u defter! Kada uzimaš veliki dio kolača koji bogati ljudi stvore svojim radom, država stvara manje incijative da bogati ljudi budu bogatiji. I šta se onda dešava? Bogati ljudi moraju otpuštati radnike u svojim fabrikama, smanjivati plaće, sve to samo kako firma ne bi otišla u stečaj. Naposlijetku, bogati ljudi imaju manje kapitala da reinvestiraju u druge firme, manje novca da povećaju potrošnju...A sada ću ti reći jednu riječcu o potrošnji. Pošto se ti vodiš emocijama, Obrene, zamisli jadnog seljaka što je svoju krčmu svu godinu održavao, volio je, brinuo se o njoj, ljubazan s gostima bio. A zamisli da su oni mahom bogatuni iz obližnjeg gradića. I taman se seljak ponada, eto mušterija, piti će se rakija, jest će se pečenje, pršut, pjevati će Cigani i karamelnim bombonama i toplom čokoladom častiti prsata djevojčad. Kad ono, bogatuni popili manje nego prošlog puta, Ostavili mu dva bunta novčanica umjesto deset od prošlog puta. Pa priupita seljak, 'Gospodo, je li sve uredu?', a oni mu odgovore 'Dobri naš gazda, popili bi mi i još triput toliko, da nam država nije porez na zrak udarila!' To je ekonomska realnost, moj ljuti prijatelju.“

„Ti si podlac, Stipe! Kukaš o mukama tih sladostrasnika, a zaboravio si na taj realizam na koji se pozivaš. Oni siromašni, oni su uzeli taj komad kolača, i neka im! Da žive dostojanstveno, da ne kopaju po smeću, da ne umiru od gladi.“

„Tu sam te čekao, Obrene. Sjećaš li se inicijative o kojoj sam ti pričao, što rekoh da zapišeš? Razmotri sad ovo: neuki siromah ima inicijativu da kopa kanale, da ore njivu, da stvori vrijednost kako bi hljeba imao. Sad zamisli čitavu vojsku neukih seljaka: njima velika Država daje novčanu naknadu zato što su neuki i besposleni. Pa onda seljak kaže, 'Uh, bolje mi je kući ležati, rakiju piti i karte igrati, nego na njivi orati. Jer, već čim što kročim na njivu, meni Država ne da kajmak!' I tako, ta vojska besposlenih ostaje besposlena jer im nemarna Država to omogućuje. I još gore, sada radni narod kaže; 'Vidi njih, piju rakiju, igraju karte, a Država se brine o njima! A mi budale, kopamo kanale. Eh, kad bi samo cigla slučajno pala na nožicu, pa da otkaz padne, pa da me Država hrani!' To je tvoja logika, socijalisto, a meni vičeš da sam podlac.“

„Ti...Ne razumiješ, jednostavno. Ti voliš patnju i bol i nered i haos, to je tvoja neoliberalna orgija, Stipče. Neka ti je sretno sinovcu sa svojim rabatom, a ti, ti i ja smo završili. Loša si osoba, Stipe.“

Obren ustade, plati račun, navuče svoj kaput i zaputi se ka stepenicama sa ljutitim, brzim hodom. Stipe mu priđe, zaustavi ga i poljubi u obraz. Čitava krčma je pratila tu malu predstavu na mramornim stepenicama i čekala posljednje Stipine riječi. Nisu predugo čekali.

„Neka ti je sretno, Obrene. Zapamti ovaj naš susret. Neka pred narodom ostane poznata jedna činjenica: u mom neslaganju sa tobom ja samo izvlačim pouku da si poglup. U tvom neslaganju sa mnom ti izvlačiš pouku da sam ja loša osoba. U tome je sva mudrost, i neka te prati ta mora dovijeka.“

Obren siđe niz stepenice, kroz drvena vrata i nestade u planinskoj bjelini. Stipe naruči još jedan liker i pripali svoju prvu cigaretu.

01.01.2017.

Ko sam? (Egzistencijalna kriza)

I sta sam ja, naposlijetku
Otkucaj srca, hvala Bogu
Elektricni impuls u mozgu
Pijani kreten nekad tamo u petku.

A volim miris rose jutrima kisnim
Vjetar eukaliptusa i daha njenog toplog
Zivot me naucio da na ranu stavim oblog
I bez straha suocim sa danom najtisim.

Milenijumima, stoljecima
Sapiense ne plasi ono sto se ima
Negoli smrt neznana, a izvjesna
Za koju deceniju, ili cak ovog dana.

Svijest moja neka milost vidi
Smiraj svemira ce joj da se svidi.
I dusa moja krnja mjesto da nadje svoje
Pored bliznjih, voljenih i obitelji moje.

Danas ce moji zakopati tebe
A sutra tvoji mene.

Ali avaj, dok disem nastavljam sa potragom
Po dobrom me pamtite i u odrazu sa rosom
Opojnim eukaliptusom
I u oku jednom caklenom

Me nadjite.

26.12.2016.

Rekla mi je da me voli

Sanjam te svakog jutra kad progledam
Satenskim strunama vedrinu mi saljes.
Dakako, kao nedojence kad prohodam
Trag svog koraka mi dajes.

Tegoban pad u prasumu ociju tvojih
Smrtan za mnoge, za mene svemir.
Izdurat cu muski, neostvarenih mi zelja mojih
S tobom vjecno dijelit cu nemir.

I kad nestanem i u atome se razlozim
Iz vece dimenzije svoju ljubav cu da ti obrazlozim.
U medjuvremenu, ti postoji kao trag
Sjena, obris i bol moj drag.

27.11.2016.

Trump, Castro, Marx, lijevo je loše a desno je dobro

Kad sam odlučio da moj akademski put ide ka ekonomsko-kvantitativnim strujama, prvo što je moj infantilni um pomislio jeste kako trebam pročitati Kapital od Marxa kako bih bio "prosvjetljen" zaboga aman zaman. Helem, prođoše 2 godine kako sam ga počeo iščitavati i znate šta? Nikad mi se nije više gadio socijalizam, anti slobodno tržište i sve što s njim dolazi. A evo kako se sve to izdešavalo:

Kao što možete zaključiti kroz moje postove od prije cirka godinu i po i jače, naginjao sam politički lijevo. Sa svojim fakultetskim angažmanima i praktičnim susretima sa finansijskim sistemima, političkim introspektivama i uz otkriće alternativnih medija, shvatio sam nerealnost, djetinjastost i kognitivnu disonancu svojih neispravnih i iracionalnih pogleda na svijet i okrenuo sam se za 180 stepeni doslovno i metaforički.

Možda bi čitaocu lakše bilo da se vratim na Marxa: na lijenguzu koji je mrzio ponedjeljke, koji u svoje 64 godine života nije bio sposoban da nađe posao, već živio na teret svojih bogatih aristokratskih prijatelja. Takva osoba je predstavila svoju ekonomsko-društveno-političku teoriju, koja je naposlijetku bila odgovorna za smrt miliona i miliona ljudi, godina i godina gladi, stoljeća i stoljeća društvenog nazadovanja, te stotina i stotina diktatora. Iako ja kao ekonomista moram priznati da je Karl Marx iznio adekvatnu kritiku kapitalizma, njegov prijedlog rješenja je blago rečeno društveno suicidalan, što empirijski dokazi i govore.

Heh, jašta ba. Nego, u principu, lijepo je biti filantrop i darežljiv i izjednačiti klase i uzimati od bogatih i davati siromašnima i sve faktore proizvodnje dati diktatorskoj državi. SAMO ŠTO NIJE LIJEPO. Lijepo je kada neki bistar preduzetnički um osnuje privatnu kompaniju, koja plasira proizvode koja je konkurencija svojom kvalitetom, cijenom itd. pa obogatiš tržište inovacijom. Pa stvoriš stotine i stotine radnih mjesta i zaposlenike sa raspoloživim dohotkom koji povećava ukupnu potrošnju, povećava agregatnu državnu potražnju, smanjuje prosječnu kamatnu stopu, stabilizira finansijski sektor, stabilizira inflaciju, održava zaposlenost i raste životni standard... Al Marx se naš'o pametan znaš, pa igra na emocije, kao i svi neoljevičari i liberali (Klintonko poserem ti se usta TRUMP 2016). Feels over reals, što bi konzervativci rekli. Marx je ostao u smetljištu historije, baš kao i diktator Castro i sirovi ubica djece Guevara. Ljevica i socijalizam daju što veću centralističku moć državi, povećavaju birokratiju i čvrsto kontrolišu i ograničavaju tržište. S druge strane, ja vjerujem u što manju birokratiju u jednoj zemlji, sa što manjom "piramidom" (pomoćnik ministra za prosvjetu upravnog odbora Istočni Drvar LOL), što slobodnije tržište sa minimalnim i skoro nepostojećim porezima, sa otvorenim kapijama za preduzetništvo i privatizaciju, vjerujem u minimalistički kapitalizam i slobodnu trgovinu.

Vjerujem u sve ono što bi oni da ukinu.

Pravi ekonomski intelektualci za mene su Friedman, Hayek i ekipa (chicago school, austrian school), pravi lideri su Ronald Reagan a ne smrdljivi globalisti i establišment, Ataturk otac turskog sekularizma a ne propali sultani (Erdogan bey, sen bitireceksin sonra!), Putin brat a ne Josif brkati itd itd.

A kod nas, pa kod nas bolje da je onaj frajer beskućnik kod Konzuma na čaršiji kralj faraon car sultan patrijarh papa i reis ove karine od države, nego ovi zeleni i crveni i plavi

I tako sam se skinuo sa kvazimedija CNN NBC MSNBC BBC Washington Post i ostatak liberalne medijske mašinerije, i prešao na alternativne medije: Bloomberg, Breitbart, Rebel Media, Info Wars. To bi bio početak mog transfera sa jedne strane političkog kompasa na drugi, i nikad se nisam potpunije osjećao. Populizam je eliksir života za dušu.

I zato, sljedeći put kad spomeneš Klintonku, Obamčugu, Kastra, Markel gilfaču il onog francuskog smrada Hollandea što su ga ilegalci iz Čada izabrali, pljunut ću te u facu licemjernu ljevičarsku huškačku jebo li te Lenjin dildom u pičku nerazjebanu.

Nakon Brexita, Therese May i veličanstvene pobjede Trumpa, s radošću iščekujem izbore u FRA, ITA, AUS, GER da desničarski populisti dođu na vlast pa da više odjebemo sa ovim društvenim marksizmom, političkom korektnošću i ostalim kancerima zapadnog društva...

22.09.2016.

Mr. Ezekiel speaking

Kean Ezekiel je čudan frajer. Nekako, u čitavoj toj paleti događaja, doživljaja, priča, floskula i trivijalnosti što tvori moj život i ono što jesam leži nerijetko neudoban nemir i konflikt. Što i u suštini nije strašno kada se pojavljuje u javnim, društenim i, rekao bih, standardnim međuljudskim okvirima. Ali problem nastaje kada taj idejni sukob tvori same ćelije karaktera, na sličan način kako se elektroni vezuju za protone i neutrone u nukleusu. Međutim, metafizika i filozofija, očigledno, nisu hemija.

Kean vazda pravi autistične reference. Ne znadoh, nisam nešto pretjerano furao hemiju u srednjoj, ali sam je zato konzumirao. Interni konflikt je uglavnom oko moralnih principa, teških odluka, biranja strane i pridržavanja tog datog isključivog skupa pravila u datoj filozofiji. Kategorički odbijam karakternu jednodimenzijonalnost i način na koji svemir funkcioniše mi daje za pravo da se desi povremena kontradikcija i poneka bijela licemjernost. Život nije varijabilna jednačina, te stoga: Mogu popiti Paulaner i istovremeno vjerovati u svevišnjeg Boga. Mogu biti konzervativac i ne mrziti el dži bi ti raju. Mogu biti moderan i voljeti kafanu. Mogu navijati za Arsenal i staviti Tottenham na listić. Pustite me na miru, imam svoje razloge i ja to MOGU.

Joj eno Keana, lud frajer skroz, upis'o osmicu ocam'. Srećom, po pitanju ambicioznosti i akademsko-karijernih puteva, nisam puno kočio. Svjestan sam intelektualnog putovanja od tačke alfa do tačke omega, i obdaren sam tim lingvističkim poklonom da znam grčki alfabet. Ako išta, to je jedina strada kojom me apsolutno nije strah kročiti bosonog i u mrklom mraku.

Kean vazda nadrkan. Pored izrazite želje za uspjehom, znanjem i dokazivanjem, pored stalnih sukoba, imam divlji temperament. Izuzetnu averziju mi stvaraju povišeni tonovi, snobizam i elitizam, manjak sposobnosti, neznanje, loša retorika, pljuvanje tokom pričanja, žensko laganje, muško kurčenje, liberalizam, ljevičari, dalekoistočna kuhinja, azijski crtani za odrasle, Jala Brat, Buba Corelli i još nekih milijardu malih iritantnih sitnica koje mi jebu koncepciju i uništavaju odnose sa ljudima do kojih mi je stalo i s kojima želim poslovno-profesionalnu saradnju. Rekao bih, od svih mojih problema, da mi temperament najviše utiče na svakodnevni život i da mi je taj problem najtransparentniji. Što je tužno, jeste to da povrijedim ljude oko sebe. Što je najtužnije, još više ranim samog sebe.

Oooo kako si ti Kean luuud. Onako generalno, nisam ja loša osoba. Znam bacit koju šalu, sposoban sam za ozbiljan i dubok razgovor, znam saslušati i biti saslušan, objektivan sam i racionalan, manifestujem svoje emocije na društveno odgovoran i dozvoljen način, pazim svoju reputaciju i unapređujem se svake marginalne misli koja samo što nije navrla. Al eto, energetičnim vršnjacima/kolegama željnim loše rakije i dobrih derneka, hladnih tuševa i toplog karanja uvijek ostavljam dojam kao da sam ja nešto "ludo", nešto "prejako", neko ko je normala drug i s kim se može popiti, povući i zagalamiti. To nije neistina, ali želim naglasiti da sam ja prije svega PUTNIK kroz ovo postojanje i moram obići svaki pedalj. Ko skonta shvatit će.

Kean stalno neke pičkice voda po gradu. Jebiga, prvi poljubac u drugom srednje i prvo karanje u prvim danima faxa, život me nije mazio i pazio. Kako sam nadoknađivao sva iskustva koja sam trebao proživjeti u srednjoškolskim danima, promjenio sam mnogo djevojaka. Zna ih se zaredati 100, ali sto prva me dokrajči krošeom u sljepoočnicu. I šta ćeš, dignem se, opalim joj šamar, nastavim dalje, i dvjestoti put se desi opet isto. U ljubavi na greškama odbijam učiti. Isto tako, ljubav na prvi pogled je istinita, samo što srećom i nije toliko rijetka. Pice ko pice, uvijek će biti tu. Kad bude vakat za ozbilju, naći će se ozbiljna.

Anksiozan sam i pun nemira, vječno razapet u groblju dilema, trilema i polidilema, spreman za uspjeh i napredak ali okovan u lancima svojim bijesom na neshvaćenost i nemar, pritom sam i predator ljepšeg spola, predator koji nerijetko završi i kao plijen. Joj kako je Kean Ezekiel sjeban, treba mu ili sličica s tripom ili neki prvoklasni psihijatar koliko ja vidim. Vrlo moguće i oboje.

23.08.2016.

I want

E jebem li ga, da ga jebem. Nije u stanju da se jebeno udostoji i obuče majicu koja nije rascjepana, na kojoj ne piše "Alkoholijada 2014 Sutomore" sa razrezanim desnim rukavom i flekom od senfa na leđima. Na jebenim LEĐIMA. Majica, koja nije oprana od gore spomenute godine. Zašto sam navukla štikle od 15 cm i crvenu haljinu s dekolteom ako ću se pojaviti vani s alkoholičarem-beskućnikom?

Oj Aristotela mi i Friedmana, a šta je ovo koji kurac? XXL donji dio trenerka reprezentacije Bjelorusije koja ti visi do rektuma i bokserice iz 2. srednje sa minijaturnim pit bullovima i flomasterom nečitko išaranim "čuvaj se psa"? Majmune infantilni, na šta si potrošio srednjoškolske dane.

A tek patike...Muko moja. Skejterke su isfurale 2008. godine, lijeva žuta i desna narandžasta pertla (obje fluorescente) nikako ne idu sa crnim izlizanim opancima ravno iz separea Danteovog Inferna, te mi tjera nagon na povraćanje, pogotovo vonj iz te rupe na palcu iz koje se širi miris holokausta i fermentiranih rezdelija.

I usput, mogao si se i ošišati. To što si tu paučinu od kose prečešljao preko te rupetine na potiljku ne zavarava nikoga. Zaliske neću ni da komentarišem, medenjak na glavi ti je kritičan. Obrij glavu kao nekada, ne budi jebena pizda, izgledaš ko 50-godišnjak. A TU BRADURINU DA SI SKRATIO ODMAH, te ogavne debele crne guste dlakurine štršte iz tvoje face k'o da si morski jež. Sredi to malo gorilo jedna, neću valjda da mi frendice misle da izlazim sa Džihadi Džonom iz Džalalabada, jebo li te ISIL. Idemo u Slogu a ne na prvu liniju u Kurdistan.

Šta...Je li to...PALIŠ CIGARU? Pa ti si apsolutni idiot. Nisi zapalio 4 mjeseca i 3 dana, što ti to treba da umreš 30 godina prije roka trajanja? Gasi to narkomančino. I tu kesicu zelenog čička iz džepa, vadi dok ti nisam potpeticom iskopala optički živac iz oka.

Ajde sad skini taj ciganski zlatni sat, nismo na romskoj svadbi u Zurichu, A TENE U KANTU MOMENTALNO. Hajde medu, presvuci se i sredi se malo pa da me provodaš kroz grad kao nekada. Samo izbjegni monologe o slobodnim tržištima i austrijskim makroekonomskim modelima nakon par pića, prošli put su oni komunisti iz Undera ubili hljeb u tebi. Svoju energiju i strastvenost ostavi za kuće dok mi budeš skidao čipkaste gaćice zubima kao životinja kakva i jesi. Jadna ja kad sam se zaljubila ovog Tarzana, dođi da te cokim.

***

Ko mi nađe vaku žensku ima od mene sve što posjedujem (osim majice iz Sutomora)

27.04.2016.

Here I come, the Economist

Eh ovako, bit ću koncizan. Nije me bilo na bloggeru jer sam studentska fukara, aktivan sam u par organizacija, te k tome još i part-time vodič u jednoj turističkoj agenciji. Helem, da pređem na stvar:

Danas mi na fejsu izleti post od the Economista, prestižne britanske novinske agencije, s tim da se više fokusiraju na aktuelnosti nego na finansijsko tržište, za razliku od Bloomberga. U postu kaže, internship job, 2,000 pound salary, no experience needed. Jedina caka: "you have to have a right to work in the UK". Pišaj ga, boli me kurac, poslat ću im prijavu da ga jebeš. Traže CV (sreća moja pa sam napucao CV sad jebe mame doslovno), i primjer teksta za rubriku "the Economist explains" u formatu 4 paragrafa, oko 600 riječi. Evo vama ću prezentirati tekst koji sam spremio:

(Napomena, već sam obavjestio dotične kako će isti tekst biti objavljen na blogu tako da džaba vam copy paste hahah)


Respected Economist,

Ante scriptum, I wish to inform you that I, currently, am not holding documentation allowing me to work in the UK, for my residence within Europe unfortunately is not within the European Union. I'm pursuing an endorsed working visa for work and research. If that's an issue, I'd like to sincerely apologize and you most certainly should disregard this mail. You don't have to waste your time reading this application.


Why has the Dayton model in Bosnia and Herzegovina failed


21 years ago, by signing the Dayton peace accord, the most vile and lethal european conflict since the WWII has come to an end. The yugoslavian war has come to an end. The same accord has shaped the legal system of Bosnia and Herzegovina, the most complex multiethnic entity in the region, in such a way that it provided peace and prosperity on one side, but also causing issues such as limiting its economic growth potential, expanding the administrative bureaucracy and initiating continuous aversion and hate among the constitutional ethnicities. Two decades ago, we had the most unique socialist state with stable GDP growth and impressive exports crumbling to pieces with the rise of nationalism and violence. Today, we have Bosnia, in the very heart of ex-Yugoslavia, a country with the most graduates per capita in the southeastern Europe, experiencing an outstanding unemployment with up to 45%. A country in which 34% of the disposable income is spent on food and necessities, and additional 16% to cigarettes and alcohol. Observing this chronologically, it's quite transparent that the imposed policies have only made thing worse in the long run. What happened, how to change it, and how does it affect the rest of Europe?

Due to its complexity, it's only possible to briefly expose the functioning of BiH. It's composed out of 2 entities, the Federation of BiH (with Croats and Bosniaks as a majority) and Republika Srpska (Serb majority). There's also a small District of Brčko. Furthermore, the FBiH contains 10 cantons, which are divided into municipalities, whereas the RS is composed of just municipalities. There are authorities at the state, entity, canton and municipality level. The bureaucratic confusion has caused the existence of 260 ministers (with the country's 3.5 mil population), dozens of parliaments and similar administration. Half of BiH's GDP goes to financing the administration, whereas the EU's average is 10%. This is the main economic issue of this worrisome country and EU, as its mentor and endorser, should initiate the structural changes in this weak economy with an impressive potential.

For instance, in the socialist Yugoslavia, Slovenia and BiH were the only "republics" with a positive net export. Slovenia had a central-european work ethics and good connections with Italy, Austria and Germany. Bosnia had an engineering giant, Energoinvest, involved in projects in Eritrea, Ethiopia, Libya, Egypt and the rest of northern Africa. Nevertheless, the most efficient financial sector at that time was concentrated in BiH, and the domestic banks often accompanied Energoinvest's foreign engineering projects with financial coverage. "It was the golden age of banking in the region" - you might hear from the more experienced local bankers and analysts. Today, Slovenia is emancipated and both economically and socially successful part of Europe - and Bosnia is where it is In the late 2000's, the Ministry of foreign affairs of Kingdom of Denmark has decided to invest ‎€50 bil. into renewable energy of BiH. Its plentiful rivers, windy mountains and sunny plains are perfect for such businesses. However, the complex administration accompanied with ethnic disagreements has caused the investors to flee.

How many times will the Dayton accord, though indirectly, cause withdrawals of business ventures, economic prosperity and growth of the region, specifically Bosnia and Herzegovina? A stable country, geographically almost within the Schengen area, is in interest for all the other european members and potential investors. Bosnia's openness to profits in various sectors and industries may play a large factor in the growth of the European Union itself. Dear Europe, you want to help us, as well as yourselves? Do something about this awful setback that we call the Dayton peace accord.

Šta mislite?

31.01.2016.

O društvu, politici i odustajanju

Isfrustriran sam kvaziintelektualnim lobanjama koje iznose svoja bezvrijedna mišljenja na društvene mreže i daju svoje neargumentovane analize o raznim aktuelnostima, geopolitičkom i ekonomskom problematikom, i komercijalnim teorijama zavjere...Ne palim se inače lahko al BRATE MILI haj ohani malo, ako pišeš o fašizmu u republičkosrpskim socijalnim krugovima kao bremenu ove kvazidržave a na coveru ti Bake i raja iz ezdea, popratno sa opisom kako je BiH bošnjačka država i svako ko se tako ne osjeća treba da odjebe itd itd itd, dupli aršini u nedogled...Budi frajerčina i otvoreno izjavi da si ultradesničar i rojalista za Velike Kuće 10 porodica koje obrću keš u ovom sjebanom sistemu bez monetarne kontrole Centralne Banke, restriktivnih fiskalnih riješenja za agregatnu potražnju, BDP, investicioni disekvilibrijum, i krajnje, nezaposlenost i zaposlenost u sivoj ekonomiji. ALI TO NIJE SVE, entitetske agencije za superviziju komercijalnih banaka bez ijednog diplomiranog analitičara, stranačke struje u nedozvoljenim sferama finansijskog sektora, monetarne institucije bez potpore parlamenta i lokalnog nivoa vlasti...Helem, načeo sam previše tema, ako počnemo o makroekonomskoj problematici nećemo nidokle.

Al haj nebitno to, šta me fascinira jeste prisustvo subliminalnog, tihog, pasivnog ekstremizma i, praktički, fašizma u svim slojevima bošnjačkog društva. Ne, ne mislim na zamotane isilovce sa tenkovima, minobacačima i pratećom opremom uzvikujući religiozne mantre bombardujući pozorišta, bolnice i crkve, nego upravo naprotiv. One svakodnevne, sitne probošnjačke aspiracije u državi gdje se svi odriču nacionalnog identiteta zarad (paradoksalno) još veće manipulativne kontrole gospode u odijelima što već 2 decenije sjede u istim kancelarijama, ona tradicionalna sijela par porodica u kojima je apsolutno prihvatljivo da jedna glava kuće izjavi kako treba da se šugave hrvate sa krša protjeraju u maticu a srbe etnički očisti kao kompenzaciju za agresiju na BiH, i k tome još da bude shvaćen kao humani pacifista visokih moralnih vrijednosti koji riješava elementarne probleme ovog raspalog društva. Znate, nevezano, s mamom sam prošle sedmice pričao o ratu. Bili su u jednoj čaršijskoj mahali, ona išla svaki dan na posao, sestre su mi imale 2 i 5 godina, starija tek krenula u školu, pješačila svaki dan 2 kilometra tamo i nazad, rođaci i šira familija po raznim korpusima, stari sa dedom siječe drva u šumi u 5 ujutru pod snajperom i donosi kući, pa ode po vodu i tako dalje...Čuli ste milion ratnih priča, a uz ekspanzivnu fuziju monetarnih i fiskalnih metoda izvlačenja iz recesije i stabilizovanje rasta BDP-a, ostavit ćemo i ratnu priču sa strane.

Ono što me fasciniralo tog jutra s majkom, jeste što je po prvi put rekla:
"Joj da mi je onog vremena, pa makar i ikarove konzerve dijelili i granate slušali, imali smo makar ideale i nadu. Šta sad imamo? Sine, završavaj tu ekonomiju, idi u lijepu Evropu, zaposli se i osnuj porodicu, služi državi i pošten budi. Nema spasa ovdje, jebo te i Bosna i Bakir i sve ovo. Nije ***** za ovo poginuo. Haj, sine, sretno na ispitu..."

Od tog dana, nešto mi se baš sjebalo u sivoj materiji hipotalamusa, zaboli me kurac za svim ovim ljudima što su stradali u poplavama, ko im jebe mater kad opet papci glasaju za iste ljude koji i dalje ne rješavaju njihove probleme, a pritom svim građanima stvaraju svakodnevno nove. Šta, da im opet doniram pola svoje garderobe? Ma daj. Šta mi koji kurac ima bit stalo do ove države kad smo društvo koje slavi poremećene idiote a tlačimo ovosvjetske genijalce i ljude ispred svog vremena, a ova zemlja je mnogo takvih dala.

Mislim da je krajnja poenta ovog nepotrebno dugog teksta sljedeća, retrospektivno:
1. Zadnji atom patriotizma u meni je izvršio samoubistvo
2. Moja struka, za koju se slamam na faxu i u koju sam se zaljubio, neće biti upropaštena pomagajući ovim govnarima od ljudi
3. Maloljetne i punoljetne pametnjakoviće sa prenapuhanim egom i bez doze kritičkog razmišljanja treba otjerati sa Facebooka u rudnike
4. Bošnjaci su bolestan narod, baš kao i bosanski srbi i bosanski hrvati
5. Klan od 200 ljudi će stoljećima harati ovom državom, i ne osjećam više gnjev zbog toga
6. Pametan se snađe
7. Sentiment je iluzija

Nadam se da mi čitaoci neće zamjeriti na ovako dugom tekstu, ovo je trebala biti kompenzacija za moju neaktivnost posljednjih mjeseci, a i vidite da sam neartikulisano iznio previše misli i ideja jer ih nisam nigdje dosad usmjerio. Al nije sve toliko negativno, fax ide super :)) prvi semestar skoro očišćen, mogao sam malo bolji prosjek ganjati al nema veze, sve u svoje vrijeme. Već imam par ideja za specijalizaciju za finansijska tržišta, brokerstvo i bankarski sektor, al otom potom.

Po prvi put ću postaviti svoju sliku uz tekst, da može pljunuti u ekran po mojim pikselima svaki levat koji se na ovo uvrijedio :))

Lijep pozdrav pozz

02.01.2016.

Godina dana, malo inspiracije i sadržaj Vince Vega-inog kaputnog džepa u nozdrvama

Za 3 dana je prvi rođendan ove domene moje malenkosti. Zašto nisam čekao ta 3 dana pa da postujem? Zato. Dosta sam prepričavao, vazio, analizirao, fiktizirao, seruckao i svaki drugi -ao. Pošto nisam višemilionski planetarno popularni video servis kao što je Youtube, nema potrebe da se ponašam groteskno i da podsjećam čitaoce i sebe nekom literarnom verzijom YT Rewinda, da spominjem neke svoje stare tekstove od početka itd, koji mi se sada zapravo više sviđaju nego što je bio slučaj u procesu pravljenja. Zato na današnji dan odbijam pričati o sebi i o svojoj uvrnutoj perspektivi radi koje ostajem za laptopom pijan u sitne sate pišući o kojekakvim hiperbolisanim i idealiziranim idejama. Interesantno je to kada osciliraš između nedostatka samokritičnosti i manjka samopouzdanja.

Ali to su stvari koje ću ostaviti za sljedeći post, jer nekad treba napustiti svoj metafizički dom i pričati o nekome ili nečemu drugome: bio to neki superheroj ili brkati prodavač dioptrijskih naočara, retro dječijih lasera i hercegovačke škije na Markalama. Helem, ja ću postupiti ambiciozno i utjeloviti Quentina Tarantina.

Pozzzich, drage moje vreće mesa nižih kognitivnih funkcija, ja sam Quentin. Ja sam osoba koja je filmskom projekcijom stavila tačku na i u definisanju američke kulture sa kraja 20. i početka 21. stoljeća. Ja sam vezivno tkivo između bujne mašte autističnog djeteta i miliona prepotentnih kockastih glava sebično tražeći savršene komponente jednog filma. Ja sam u stanju dosadan, uobičajen razgovor učiniti jednom od najboljih scena u historiji sedme umjetnosti. Ja sam jebeno režisirao Reservoir Dogs, a zatim i jebeni oskarovski Pulp Fiction. Ako gledate filma u kojima su Travolta, Uma Turman, Samuel L. Jackson, Bruce Willis i ostali, znate da je to moj film, jer je to moja ekipa. Prije 3 godine izbacio sam Django Unchained i pokupio još jednog Oskara, samo zato što mi se može trololol. Eto im kita u usta svima što su rekli da je Tarantino izumro u 90-ima. Kritičari vole da me hejtaju jer sam eksplicitan što se tiče grafičnosti i nasilja u mojim filmovima, što je paradoks moderne filmske scene i primjer dvostrukih aršina. Al haj jebo to, boli mene kurac kad sam ja Tarantino, ha ya. Odoh sada, čeka me vozač u Cadillacu da trznemo na jedan raw steak, pa odoh u Vegas da ostavim budžet manje afričke države nekoj osrednjoj prostitutki sa zagnojenim kutnjakom i bez legalnog boravišta. Šta si zinuo, pitaš me what? Say what one more time, I dare you, I double dare you motherfucker. Haj zdrao.

Ja uistinu i jesam Tarantino. Happy 1st b-day,
selfreflection.blogger.com.


Stariji postovi

Samo za poremećene
<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Eto, to.
"Većina ljudi ne želi plivati prije nego to i umije. Zar to nije duhovito? Naravno da ne žele plivati! Ta rođeni su za tlo, ne za vodu. I naravno da ne žele misliti; ta oni su stvoreni za život, ne za mišljenje! Tako, a ko misli, ko od mišljenja pravi glavnu stvar , taj u tome može doduše daleko dospjeti, ali takav je pak tlo zamijenio vodom, a u njoj će se jednom utopiti!"

Hermann Hesse - Steppenwolf

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
9140

Powered by Blogger.ba