Samo za poremećene

Trudi se da u slalomu izbjegneš salve nedefinisanog i apstraktnog, inače će te rijeke mog svijeta odnijeti

17.12.2017.

Braća Karamazovi - analiza

Braća Karamazovi

 

Ovo je knjiga koja me izuzetno dojmila, i sa 901 stranicom je najduža knjiga koju sam pročitao. Karamazovi: lice Rusije 19. stoljeća. Bolna, kontradiktorna, konfliktna i neproračunata crta ruskog naroda, samog Fjodora Dostojevskog, vladajuće aristokratije, kmetova i seljaka, pa naposlijetku i kritika nas samih.

 

U ovaj megalomanski roman se sklapa u par izuzetno kritičnih problematika. Podjelit ću ih na dvije cjeline. Prva bi bila individualistička: koncept patricida, nepromišljenosti, bezbošništva, sladostrašća i ostalih karakternih poroka. Druga bi bila kolektivistička kritika društva: ruski narod željan predstave i drame, osuđivački mentalitet većine, racionalizacija svojih grešaka („Ja sam podlac, podlac, a ne lopov!“), odbacivanje duhovnog bogatstva zarad hedonističkog cinicizma. Naposlijetku, možda i najintrigantnije prepoznavanje: izlazak na površinu socijalističkih ideja i otpor Caru. Rusija, razapeta između ukidanja kmetstva, feudalizma na samrti, uspona i padova dotadašnjih predstavnika vladajuće dinastije Romanovih, jačanje ateizma i stavljanje Crkve u drugi plan predstavlja skoro pola stoljeća vidovnjački predviđene polarizacije ruskog društva, koja će u 20. stoljeću nažalost rezultirati desetinama miliona mrtvih, par notornih oskudica hrane i gladovanja na nivou čitave Rusije, komunističke diktature, kršenja ljudskih prava (Gulag, cenzura), i tako dalje.

 

Ko su Karamazovi? Svaki član porodice predstavlja karakternu crtu tadašnje (a možda i današnje) Rusije:

·        Fjodor – „otac porodice“, cinik, razvratnik, duhovna i intelektualna praznina, moralno sitan čovjek sa težnjom ka nemoralu i laži,

·        Dmitrij – kratak fitilj, afekat, nepromišljenost i agresija,

·        Ivan – intelektualac cinik, bezbožnik, čovjek kojeg je dubina vlastitih misli izjedala u najgorim trenucima,

·        Aleksej – ruska nježnost i ljepota, empatija i suosjećanje, bezuvjetna ljubav, duhovna dimenzija Rusije,

·        Smjerdakov –nepriznati sin, kopile i sluga svom ocu-gospodaru, mentalno labilan, epileptičar, simbol kobne Ruske nesreće.

 

 

 

 

Da ne duljim, želim da predstavim crtice i citate koje su na mene ostavili najsnažniji uticaj:

 

Str 68. (ljubav i prezir prema čovječanstvu):

„Ja volim čovječanstvo, ali čudim se samome sebi: što više volim čovječanstvo uopšte, to manje volim pojedine ljude, to jest svakog zasebno kao pojedinca.“

 

Str 69.:

„Ljubav sanjalaćka čezne za brzim podvigom, koji se brzo zadovolji, i želi da je svi posmatraju. I zbilja ide dotle da neko čak i život žrtvuje, samo da stvar ne traje dugo, nego da se što brže svrši, kao na pozornici, i da svi gledaju i hvale. A ljubav djelotvorna – to je posao i istrajnost, a za neke je ona možda i čitava nauka.“

 

Str 87.:

„Kod starih lažljivaca, koji su ceo svoj život glumili, ima trenutaka kad se toliko užive u svoju ulogu da zbilja drhte i plaču od uzbiđenja, kraj svega toga što bi baš u istom trenutku mogli sebi šapnuti: ' Ta ti lažeš, matori bestitniče, i sada si glumac, i pored svega tog svetog gnjeva i svetog trenutka gnjeva?' „

 

Str 123.: „Zaljubiti se čovjek može i mrzeći.“

 

Str 126-127.:

„Neka idem u isto vrijeme đavoljim tragom, ali ja sam ipak i tvoj sin, Gospode, i volim te, i osjećam radost, bez koje svijet ne može da postoji ni da bude.“

 

Str 149. (misaoni posmatrač):

„Slikar Kramskoj ima izvanrednu sliku, pod nazivom 'Misaoni posmatrač'. Naslikana je šuma u zimu, i u šumi na putu, u pocjepanom gunju i opancima od like stoji sam samcit, u najdubljoj usamljenosti, zalutali seljak, stoji i kao da se zamislio, a on ne misli, nego nešto misaono posmatra. Da ga gurnete, on bi uzdrhtao i pogledao vas kao da se probudio, no ništa ne razumjevajući. Istina, on bi odmah i došao k sebi. A kad biste ga pitali što li je stojao i o čemu je mislio, on se jamačno ničega ne bi sjetio, no zato bi sigurno sačuvao u sebi onaj utisak pod kojim se nalazio za vrijeme svog misaonog posmatranja...Takvih misaonih posmatrača ima u narodu dosta. I eto, jdan od takvih posmatrača je zacijelo bio i Smerdjakov...“

 

Str 237. (Snjegirov o svojoj porodici): „Ako ja umrem, ko će ih voljeti?“

 

Str 247.: „Kod nas u Rusiji, pijani ljudi su najbolji.“

 

Str 290. – 307.: – poglavlje: „Veliki Inkvizitor“, Ivanovo mišljenje o Bogu

 

Str 356.: – kršćanski kolektivizam

 

Str 420. – 425.: – Aljošin preporod

 

Str 446.: „Ljubomorni baš najprije i praštaju, i to sve žene znaju.“

 

Str 649.: „Ljudi su čak sasvim prestali osjećati potrebu da sami sebe osuđuju. Ne budite, dakle, kao svi drugi; makar samo vi jedini ostali ne takvi, ipak ne budite takvi!“ – Aljoša govori Kolji

 

Str 738.: – poglavlje, Ivanova halucinacija

 

Str 748.: „Je pense, done je suis – to znam pouzdano, sve ostalo, pak, što je oko mene, svi svjetovi, Bog, pa čak i sam satana – sve to za mene nije dokazano da li postoji samo po sebi, ili je samo jedna moja emanacija, dosljedno razviće moga ja koje postoji praiskonski i jednolično...“ – đavo govori Ivanu u halucinaciji

 

Str 756.: „Čovjek će uzvisiti duhom božanske, titanske gordosti i pojavit će se kao čovjek-bog. Svakog časa, bezgranično pobjeđujući prirodu svojom voljom i naukom, čovjek će samim tim svakog treutka osjećati uživanje toliko visoko da će mu ono zamjeniti sve pređašnje nade u nebeska uživanja. Svak će doznati da je smrtan sav, bez vaskrsenja, i primit će smrt godro i spokojno, kao Bog. On će iz sušte godrosti pojmiti da ne treba da ropće na to što je život samo trenutak i zavoljet će brata svoga bez ikakve nagrade.“ – 'Geološki prevrat', Ivanova poema-misao

 

Str 812.: „O, mi smo otvoreni, mi smo i zlo i dobro u najčudnovatijoj smjesi, mi smo ljubitelji prosvjete i Šilera, a u isti mah bjesnimo po krčmama i čupamo brade pijandurama, svojim drugarima po piću. O, i mi vam znamo biti dobri i prekrasni, ali samo tada ako je nama samima dobro i prekrasno. Mi smo čak poneseni, upravo preplavljeni najplemenitijim idealima, ali smo pod uslovom da se oni postignu sami sobom, da nam padaju na sto s neba i, što je glavno, da su zabadava, zabadava, da se za njih ništa ne mora plaćati. Plaćati mi strašno ne volimo, ali zato mnogo volimo dobijati, i to u svemu.“ – govor Ipolita Kiriloviča kao tužioca na sudu

 

 

10.12.2017.

Planinska anegdota o sebičnosti

Bistri, šareni i prodivni decembarski dan, bez mnogo smoga, dima i ostalih čestica nepoznatog porijekla. Na tupom, blještavom planincetu, okupanog sunčevim zrakama, tamo negdje na samoj granici između Bosne i Hercegovine, kameni kućerak oker boje ističe se od bjeline što ga okružuje. Naime, kad biste ušli u oker kućerak, poslije dugog i širokog hodnika sa desne strane, uz spiralno mramorno stepenište, na spratu se nalazi prostranstvo ispunjeno debelim stolovima od hrastovine, mramornim šankom zemljanih boja, bezbroj srednjovječnih sivkastih glava (doduše, i pokoja ćelavica) i prorjeđeni ljutkasti dim, karakterističnog šmeka cigareta marke „Viceroy“.

Naš protagonista, naime, izvire iznad stepenica i teatralno sjeda za najdalji stol, koji se nalazi kod sunčanog staklenog potkrovlja sa pogledom na šumsko prostranstvo Dinarida. Skidajući svoj kaput od tvida, pozdravlja se sa grupicom srednjovječnih sladostrasnika i sjeda na čelo stola. Nazvimo ga Obren. Po pitanju antagoniste, u pitanju je jedan gospodin višeg rasta, po ostalim karakteristikama sasvim prosječan srednjovječni gospodin, možda jedino specifičnan po gustim bijelim obrvama i oštroumnim jezikom, sjedi direktno prekoputa našeg antagoniste. Nazovimo ga Stipe. Obrvičasti antagonista započe provokaciju: -Obrenče, obrni mi još jedno likerče i sebi šta naruči, hoće mraz da grize ekstremitete bez cirkulacije potpomognute žesticom.

-Čaj s rumom, molim lijepo, kelnerice mila. I likerče, i likerče...Dakle, Stipe, priča se da te zadesio neki muštuluk. Pričaj, sjeme ti se oronulo obasjalo, dobri moj Stipaga.

-Jašta radi, sokole moj, eno znadeš ti da je, sinovac mi najmlađi, pisao za akademike zapadnoevropske, o svojim modelima mehanizama grijačih mašina, naime čitav projekat zagrijavanja kompleksa zgrada, kuća, ulica i parkova. Hibrid izmjenične i neizmjenične struje, povezan bežičnim administratorima vještačke inteligencije, sa sektorima za struju, za gas u radijatorima, za solarne panele na ulicama, energetske čipove za fotosintezu u drveću, i tako dalje, i tako dalje. Nakon madridskog seminara, sinovca mi pozvaše na hitar raspravni predmet u Oslo. I eto, moj dobri Obrenče, zaposliše ga u jednom skandinavskom energetskom gigantu da im modelira sisteme i održava tehničku infrastrukturu. Dobi moj paša i radnu vizu, špekuliše se da ga i državnički rabat čeka po pogledu spomenutih sistema. „Det er revolusjonerende“ – pisao je ministar za gospodarstvo u avazu njihovom najčitanijem. Srce će mi pući od radosti!

Sad već u stojećem položaju, čiča lupi ručetinom od čvrstu hrastovinu i obrne po još jedan liker čitavoj krčmici.

-„Sa srećom,“ – promuhabeti Obren, „intelektualcu našem dragom Stipoviću, puno mu sreće i zdravlja želim. Pa da i kakvu mlađahnu, blijedu svjevernjakinju nađe i u brak stupi, sve će preduvjete za sreću imati. Znaš bolan, to je država! Uređena do sitnica, država koja se brine o svojim građanima. Pa i kad djetešce dobiješ, oni ti turnu koju hiljadicu eura, pa i za sljedeće dijete još duplo toliko. I bez posla ostati smak svijeta nije, bolje parice se zgrabe na socijali nego da ka' tamo neki inžinjer zujiš. Država je to, besplatni luksuzi! Kažem ti, neka u brak stupi i parice zgrabi, država ti sve obezbjedi.“

Stipčetu se ozari osmijeh na licu, ali nemirne mu oći bivahu. „Cijenim tvoje dobroćudne želje sokole, ali nije ti to baš tako sve crno na bijelo...I te parice neko u kasu državnu stavlja, nije 'besplatno' kanda nečiji tuđi rabat i trud je platio tu privilegiju. Pričah mi sinovac baš na tom madridskom seminaru, kritike su žestoke za takve državničke poteze."

-„Mani se, Obrene Nemanjiću, tih neoliberalnih filozofija. Vazda su, za sva vremena, oni gornji, sposobniji i bogatiji, uglavnom i sebičniji, tlačili nas donje ,seljake, radnike i prosječne. Od njih uzimati grijeh nije, davati siromašnima njihov kajmak je obaveza svake razumne vlade i države. Uređen je sistem to, moj ti!“

Obrenu zadrhta usna. Sali on treći liker u svoju utrobu, ugasi vatru čajem, pričeka nekih pola minute te odgovori užegnulom sugovorniku. „Stipe, moj Stipe...Socijalisto nepopravljivi. Dopusti da argumentujem svoje viđenje ove problematike, pa ti onda deveraj i misli kako je tebi prihvatljivo. Prije svega, volio bih da izložim svoju kritiku redistribucije imetka. Ona se bazira na dvije dimenzije: humanističkoj i ekonomskoj. Svakako, obje dimenzije su čvrsto bazirane na činjenicama i istini, a nikako na emocijama i afektu (što je slučaj s tvojim marksističkim pristupom). I zapamti, draža mi je surova realnost od šarene laže, jer upravo ta surovost je skup zakona fizike i biologije i mnogih drugih naučnih zakona, pod kojima se život razvijao i evolvirao, pa i naposlijetku čovječanstvo izrodilo. Čovječanstvo je rođeno od kosmičkog mozga, a ne kosmičkog srca.“

„Digresije, digresije! Stipče, da prostiš, labrnjaj o tim svojim dimenzijama, a ne o kosmosu. Đavolje spletke pleteš.“

Obren se naopokon odluči da ponovo sjedne, dijelom zbog Stipetovih riječi, a dijelom zbog bolesti zglobova koja je krenula uzimati maha uz toplotu peći i zagrijane prostorije. „Neka ti bude prijatelju, tebe suhoparna činjenica boli, jer je naš narod naučio da činjenice obloži u osjećaje, pa ih tako lakše guta. Tužna li je navika ta! Ali da ne digresiram, nastaviti ću ti prezentirati svoju misao. Dakle, po pitanju humanističke dimenzije, prvo ću ti elaborirati kako socijalni sistem funkcioniše. Država dođe poštenom građaninu i kaže mu; 'Hej ti, pošteni građanine, daj mi procenat svoje plate ili inače ideš u zatvor!' Zbunjeni građanin priupita; 'Ali, Državo, zašto ti moram dati dio svog rada, tj. zarađene plate?', na šta Država odgovara; 'Ti Nama daj procenat svog imetka, a onda ćemo ga Mi potrošiti na tvoje liječenje, školovanje tvoje djece i pomaganje siromašnima.' Uporni građanin nastavlja; 'Ali zašto ja ne bih svojim sredstvima platio školu u koju želim da šaljem svoje dijete, doktora kojeg želim da posjećujem, i donirati siromašnima preko udruženja u koje ja lično imam povjerenja?', na šta Država uzvraća; 'Ne! Koješta, gluposti! Mi znamo bolje šta ti treba od tebe samog, i mi ćemo efikasnije iskoristiti tvoj imetak. Trebaš biti zahvalan što dio novca koji Nama daš ode na tvoje liječenje i školovanje tvojih potomaka! Sada nam daj taj novac, inače ćemo te kazniti!' Na šta ti ovo zvuči, Obrene? Meni zvuči na klasičan primjerak razbojništva. Pljačke. Vidiš, u našoj civilizaciji ustanovili smo da je pravo na vlasništvo jedan od najosnovnijih i najbitnijih ljudskih prava. Uz pomoć tog koncepta, čovječanstvo se riješilo feudalizma, kmetstva, ropstva, komunizma i ostalih kancerogenih, zlobnih sistema. Dakle, iz humanističkog aspekta, prisilno uzimanje jednom rukom a davanje drugom je, najblaže rečeno, neetično.

„A najstrožije rečeno?“ – uviknu Obren, ispravi se, isprsi, i nakosi obrve.

„Kriminalno. Ali, ta dimenzija objašnjava samo moralni argument zašto je redistribucija imetka pogrešna. Dopusti da ti objasnim zašto je neefikasna, koristeći ekonomsku logiku kao jednu konkretnu i neospornu nauku. Ti socijalisti, oni uzimaju veći procenat imetka od bogatih i obrazovanih, i to davaju siromašnima i neobrazovanima. Koji problem tu nastaje? Sve je stvar incijative. Incijative, moj Obrenče, zapamti to, zapiši u defter! Kada uzimaš veliki dio kolača koji bogati ljudi stvore svojim radom, država stvara manje incijative da bogati ljudi budu bogatiji. I šta se onda dešava? Bogati ljudi moraju otpuštati radnike u svojim fabrikama, smanjivati plaće, sve to samo kako firma ne bi otišla u stečaj. Naposlijetku, bogati ljudi imaju manje kapitala da reinvestiraju u druge firme, manje novca da povećaju potrošnju...A sada ću ti reći jednu riječcu o potrošnji. Pošto se ti vodiš emocijama, Obrene, zamisli jadnog seljaka što je svoju krčmu svu godinu održavao, volio je, brinuo se o njoj, ljubazan s gostima bio. A zamisli da su oni mahom bogatuni iz obližnjeg gradića. I taman se seljak ponada, eto mušterija, piti će se rakija, jest će se pečenje, pršut, pjevati će Cigani i karamelnim bombonama i toplom čokoladom častiti prsata djevojčad. Kad ono, bogatuni popili manje nego prošlog puta, Ostavili mu dva bunta novčanica umjesto deset od prošlog puta. Pa priupita seljak, 'Gospodo, je li sve uredu?', a oni mu odgovore 'Dobri naš gazda, popili bi mi i još triput toliko, da nam država nije porez na zrak udarila!' To je ekonomska realnost, moj ljuti prijatelju.“

„Ti si podlac, Stipe! Kukaš o mukama tih sladostrasnika, a zaboravio si na taj realizam na koji se pozivaš. Oni siromašni, oni su uzeli taj komad kolača, i neka im! Da žive dostojanstveno, da ne kopaju po smeću, da ne umiru od gladi.“

„Tu sam te čekao, Obrene. Sjećaš li se inicijative o kojoj sam ti pričao, što rekoh da zapišeš? Razmotri sad ovo: neuki siromah ima inicijativu da kopa kanale, da ore njivu, da stvori vrijednost kako bi hljeba imao. Sad zamisli čitavu vojsku neukih seljaka: njima velika Država daje novčanu naknadu zato što su neuki i besposleni. Pa onda seljak kaže, 'Uh, bolje mi je kući ležati, rakiju piti i karte igrati, nego na njivi orati. Jer, već čim što kročim na njivu, meni Država ne da kajmak!' I tako, ta vojska besposlenih ostaje besposlena jer im nemarna Država to omogućuje. I još gore, sada radni narod kaže; 'Vidi njih, piju rakiju, igraju karte, a Država se brine o njima! A mi budale, kopamo kanale. Eh, kad bi samo cigla slučajno pala na nožicu, pa da otkaz padne, pa da me Država hrani!' To je tvoja logika, socijalisto, a meni vičeš da sam podlac.“

„Ti...Ne razumiješ, jednostavno. Ti voliš patnju i bol i nered i haos, to je tvoja neoliberalna orgija, Stipče. Neka ti je sretno sinovcu sa svojim rabatom, a ti, ti i ja smo završili. Loša si osoba, Stipe.“

Obren ustade, plati račun, navuče svoj kaput i zaputi se ka stepenicama sa ljutitim, brzim hodom. Stipe mu priđe, zaustavi ga i poljubi u obraz. Čitava krčma je pratila tu malu predstavu na mramornim stepenicama i čekala posljednje Stipine riječi. Nisu predugo čekali.

„Neka ti je sretno, Obrene. Zapamti ovaj naš susret. Neka pred narodom ostane poznata jedna činjenica: u mom neslaganju sa tobom ja samo izvlačim pouku da si poglup. U tvom neslaganju sa mnom ti izvlačiš pouku da sam ja loša osoba. U tome je sva mudrost, i neka te prati ta mora dovijeka.“

Obren siđe niz stepenice, kroz drvena vrata i nestade u planinskoj bjelini. Stipe naruči još jedan liker i pripali svoju prvu cigaretu.

Samo za poremećene
<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Eto, to.
"Većina ljudi ne želi plivati prije nego to i umije. Zar to nije duhovito? Naravno da ne žele plivati! Ta rođeni su za tlo, ne za vodu. I naravno da ne žele misliti; ta oni su stvoreni za život, ne za mišljenje! Tako, a ko misli, ko od mišljenja pravi glavnu stvar , taj u tome može doduše daleko dospjeti, ali takav je pak tlo zamijenio vodom, a u njoj će se jednom utopiti!"

Hermann Hesse - Steppenwolf

MOJI FAVORITI
Između zemlje i neba
izlog jeftinih mladića
Raznosiš mi blato po kući
Blog before time
Crtice o vječnom
Čovječje vrste kći
Superpenzioner
Osećaji...
Dio moga tijela
I can be your whore.
Sometimes...
Inanis
overthinker
Ispod neba
Klasični Liberal
Nemir skitnice
Ja, ostali i Koševo
na tragu Tajne.
Buđenje svijesti
...say no to me...
Melancholia
ZA ONE KOJI RAZMIŠLJAJU
Na Tavanu
daleko
više...

BROJAČ POSJETA
17969

Powered by Blogger.ba