beats by dre cheap

Braća Karamazovi - analiza

Braća Karamazovi

 

Ovo je knjiga koja me izuzetno dojmila, i sa 901 stranicom je najduža knjiga koju sam pročitao. Karamazovi: lice Rusije 19. stoljeća. Bolna, kontradiktorna, konfliktna i neproračunata crta ruskog naroda, samog Fjodora Dostojevskog, vladajuće aristokratije, kmetova i seljaka, pa naposlijetku i kritika nas samih.

 

U ovaj megalomanski roman se sklapa u par izuzetno kritičnih problematika. Podjelit ću ih na dvije cjeline. Prva bi bila individualistička: koncept patricida, nepromišljenosti, bezbošništva, sladostrašća i ostalih karakternih poroka. Druga bi bila kolektivistička kritika društva: ruski narod željan predstave i drame, osuđivački mentalitet većine, racionalizacija svojih grešaka („Ja sam podlac, podlac, a ne lopov!“), odbacivanje duhovnog bogatstva zarad hedonističkog cinicizma. Naposlijetku, možda i najintrigantnije prepoznavanje: izlazak na površinu socijalističkih ideja i otpor Caru. Rusija, razapeta između ukidanja kmetstva, feudalizma na samrti, uspona i padova dotadašnjih predstavnika vladajuće dinastije Romanovih, jačanje ateizma i stavljanje Crkve u drugi plan predstavlja skoro pola stoljeća vidovnjački predviđene polarizacije ruskog društva, koja će u 20. stoljeću nažalost rezultirati desetinama miliona mrtvih, par notornih oskudica hrane i gladovanja na nivou čitave Rusije, komunističke diktature, kršenja ljudskih prava (Gulag, cenzura), i tako dalje.

 

Ko su Karamazovi? Svaki član porodice predstavlja karakternu crtu tadašnje (a možda i današnje) Rusije:

·        Fjodor – „otac porodice“, cinik, razvratnik, duhovna i intelektualna praznina, moralno sitan čovjek sa težnjom ka nemoralu i laži,

·        Dmitrij – kratak fitilj, afekat, nepromišljenost i agresija,

·        Ivan – intelektualac cinik, bezbožnik, čovjek kojeg je dubina vlastitih misli izjedala u najgorim trenucima,

·        Aleksej – ruska nježnost i ljepota, empatija i suosjećanje, bezuvjetna ljubav, duhovna dimenzija Rusije,

·        Smjerdakov –nepriznati sin, kopile i sluga svom ocu-gospodaru, mentalno labilan, epileptičar, simbol kobne Ruske nesreće.

 

 

 

 

Da ne duljim, želim da predstavim crtice i citate koje su na mene ostavili najsnažniji uticaj:

 

Str 68. (ljubav i prezir prema čovječanstvu):

„Ja volim čovječanstvo, ali čudim se samome sebi: što više volim čovječanstvo uopšte, to manje volim pojedine ljude, to jest svakog zasebno kao pojedinca.“

 

Str 69.:

„Ljubav sanjalaćka čezne za brzim podvigom, koji se brzo zadovolji, i želi da je svi posmatraju. I zbilja ide dotle da neko čak i život žrtvuje, samo da stvar ne traje dugo, nego da se što brže svrši, kao na pozornici, i da svi gledaju i hvale. A ljubav djelotvorna – to je posao i istrajnost, a za neke je ona možda i čitava nauka.“

 

Str 87.:

„Kod starih lažljivaca, koji su ceo svoj život glumili, ima trenutaka kad se toliko užive u svoju ulogu da zbilja drhte i plaču od uzbiđenja, kraj svega toga što bi baš u istom trenutku mogli sebi šapnuti: ' Ta ti lažeš, matori bestitniče, i sada si glumac, i pored svega tog svetog gnjeva i svetog trenutka gnjeva?' „

 

Str 123.: „Zaljubiti se čovjek može i mrzeći.“

 

Str 126-127.:

„Neka idem u isto vrijeme đavoljim tragom, ali ja sam ipak i tvoj sin, Gospode, i volim te, i osjećam radost, bez koje svijet ne može da postoji ni da bude.“

 

Str 149. (misaoni posmatrač):

„Slikar Kramskoj ima izvanrednu sliku, pod nazivom 'Misaoni posmatrač'. Naslikana je šuma u zimu, i u šumi na putu, u pocjepanom gunju i opancima od like stoji sam samcit, u najdubljoj usamljenosti, zalutali seljak, stoji i kao da se zamislio, a on ne misli, nego nešto misaono posmatra. Da ga gurnete, on bi uzdrhtao i pogledao vas kao da se probudio, no ništa ne razumjevajući. Istina, on bi odmah i došao k sebi. A kad biste ga pitali što li je stojao i o čemu je mislio, on se jamačno ničega ne bi sjetio, no zato bi sigurno sačuvao u sebi onaj utisak pod kojim se nalazio za vrijeme svog misaonog posmatranja...Takvih misaonih posmatrača ima u narodu dosta. I eto, jdan od takvih posmatrača je zacijelo bio i Smerdjakov...“

 

Str 237. (Snjegirov o svojoj porodici): „Ako ja umrem, ko će ih voljeti?“

 

Str 247.: „Kod nas u Rusiji, pijani ljudi su najbolji.“

 

Str 290. – 307.: – poglavlje: „Veliki Inkvizitor“, Ivanovo mišljenje o Bogu

 

Str 356.: – kršćanski kolektivizam

 

Str 420. – 425.: – Aljošin preporod

 

Str 446.: „Ljubomorni baš najprije i praštaju, i to sve žene znaju.“

 

Str 649.: „Ljudi su čak sasvim prestali osjećati potrebu da sami sebe osuđuju. Ne budite, dakle, kao svi drugi; makar samo vi jedini ostali ne takvi, ipak ne budite takvi!“ – Aljoša govori Kolji

 

Str 738.: – poglavlje, Ivanova halucinacija

 

Str 748.: „Je pense, done je suis – to znam pouzdano, sve ostalo, pak, što je oko mene, svi svjetovi, Bog, pa čak i sam satana – sve to za mene nije dokazano da li postoji samo po sebi, ili je samo jedna moja emanacija, dosljedno razviće moga ja koje postoji praiskonski i jednolično...“ – đavo govori Ivanu u halucinaciji

 

Str 756.: „Čovjek će uzvisiti duhom božanske, titanske gordosti i pojavit će se kao čovjek-bog. Svakog časa, bezgranično pobjeđujući prirodu svojom voljom i naukom, čovjek će samim tim svakog treutka osjećati uživanje toliko visoko da će mu ono zamjeniti sve pređašnje nade u nebeska uživanja. Svak će doznati da je smrtan sav, bez vaskrsenja, i primit će smrt godro i spokojno, kao Bog. On će iz sušte godrosti pojmiti da ne treba da ropće na to što je život samo trenutak i zavoljet će brata svoga bez ikakve nagrade.“ – 'Geološki prevrat', Ivanova poema-misao

 

Str 812.: „O, mi smo otvoreni, mi smo i zlo i dobro u najčudnovatijoj smjesi, mi smo ljubitelji prosvjete i Šilera, a u isti mah bjesnimo po krčmama i čupamo brade pijandurama, svojim drugarima po piću. O, i mi vam znamo biti dobri i prekrasni, ali samo tada ako je nama samima dobro i prekrasno. Mi smo čak poneseni, upravo preplavljeni najplemenitijim idealima, ali smo pod uslovom da se oni postignu sami sobom, da nam padaju na sto s neba i, što je glavno, da su zabadava, zabadava, da se za njih ništa ne mora plaćati. Plaćati mi strašno ne volimo, ali zato mnogo volimo dobijati, i to u svemu.“ – govor Ipolita Kiriloviča kao tužioca na sudu

 

 

Samo za poremećene
http://selfreflection.blogger.ba
17/12/2017 13:45