Za 3 dana je prvi rođendan ove domene moje malenkosti. Zašto nisam čekao ta 3 dana pa da postujem? Zato. Dosta sam prepričavao, vazio, analizirao, fiktizirao, seruckao i svaki drugi -ao. Pošto nisam višemilionski planetarno popularni video servis kao što je Youtube, nema potrebe da se ponašam groteskno i da podsjećam čitaoce i sebe nekom literarnom verzijom YT Rewinda, da spominjem neke svoje stare tekstove od početka itd, koji mi se sada zapravo više sviđaju nego što je bio slučaj u procesu pravljenja. Zato na današnji dan odbijam pričati o sebi i o svojoj uvrnutoj perspektivi radi koje ostajem za laptopom pijan u sitne sate pišući o kojekakvim hiperbolisanim i idealiziranim idejama. Interesantno je to kada osciliraš između nedostatka samokritičnosti i manjka samopouzdanja.
Ali to su stvari koje ću ostaviti za sljedeći post, jer nekad treba napustiti svoj metafizički dom i pričati o nekome ili nečemu drugome: bio to neki superheroj ili brkati prodavač dioptrijskih naočara, retro dječijih lasera i hercegovačke škije na Markalama. Helem, ja ću postupiti ambiciozno i utjeloviti Quentina Tarantina.
Pozzzich, drage moje vreće mesa nižih kognitivnih funkcija, ja sam Quentin. Ja sam osoba koja je filmskom projekcijom stavila tačku na i u definisanju američke kulture sa kraja 20. i početka 21. stoljeća. Ja sam vezivno tkivo između bujne mašte autističnog djeteta i miliona prepotentnih kockastih glava sebično tražeći savršene komponente jednog filma. Ja sam u stanju dosadan, uobičajen razgovor učiniti jednom od najboljih scena u historiji sedme umjetnosti. Ja sam jebeno režisirao Reservoir Dogs, a zatim i jebeni oskarovski Pulp Fiction. Ako gledate filma u kojima su Travolta, Uma Turman, Samuel L. Jackson, Bruce Willis i ostali, znate da je to moj film, jer je to moja ekipa. Prije 3 godine izbacio sam Django Unchained i pokupio još jednog Oskara, samo zato što mi se može trololol. Eto im kita u usta svima što su rekli da je Tarantino izumro u 90-ima. Kritičari vole da me hejtaju jer sam eksplicitan što se tiče grafičnosti i nasilja u mojim filmovima, što je paradoks moderne filmske scene i primjer dvostrukih aršina. Al haj jebo to, boli mene kurac kad sam ja Tarantino, ha ya. Odoh sada, čeka me vozač u Cadillacu da trznemo na jedan raw steak, pa odoh u Vegas da ostavim budžet manje afričke države nekoj osrednjoj prostitutki sa zagnojenim kutnjakom i bez legalnog boravišta. Šta si zinuo, pitaš me what? Say what one more time, I dare you, I double dare you motherfucker. Haj zdrao.
Ja uistinu i jesam Tarantino. Happy 1st b-day,
selfreflection.blogger.com.
‘epi ‘epi! :))
Sada bih ja rekla da doživiš puta neka cifra, ali je jedinica nije zahvalna :D.
Tarantino :)).
danke puno 😀
sta fali, nije nula pa da se crna rupa otvori ako je pomnozis haha. a tarantino je duhovni guru svakog alfa-tarzana-ovisnika o filmovima.
cuj manjka samopouzdanja 🙂
eh moje blato, svega u refleksijinoj basci.