Planinska anegdota o sebičnosti

Bistri, šareni i prodivni decembarski dan, bez mnogo smoga, dima i ostalih čestica nepoznatog porijekla. Na tupom, blještavom planincetu, okupanog sunčevim zrakama, tamo negdje na samoj granici između Bosne i Hercegovine, kameni kućerak oker boje ističe se od bjeline što ga okružuje. Naime, kad biste ušli u oker kućerak, poslije dugog i širokog hodnika sa desne strane, uz spiralno mramorno stepenište, na spratu se nalazi prostranstvo ispunjeno debelim stolovima od hrastovine, mramornim šankom zemljanih boja, bezbroj srednjovječnih sivkastih glava (doduše, i pokoja ćelavica) i prorjeđeni ljutkasti dim, karakterističnog šmeka cigareta marke „Viceroy“.

Naš protagonista, naime, izvire iznad stepenica i teatralno sjeda za najdalji stol, koji se nalazi kod sunčanog staklenog potkrovlja sa pogledom na šumsko prostranstvo Dinarida. Skidajući svoj kaput od tvida, pozdravlja se sa grupicom srednjovječnih sladostrasnika i sjeda na čelo stola. Nazvimo ga Obren. Po pitanju antagoniste, u pitanju je jedan gospodin višeg rasta, po ostalim karakteristikama sasvim prosječan srednjovječni gospodin, možda jedino specifičnan po gustim bijelim obrvama i oštroumnim jezikom, sjedi direktno prekoputa našeg antagoniste. Nazovimo ga Stipe. Obrvičasti antagonista započe provokaciju: -Obrenče, obrni mi još jedno likerče i sebi šta naruči, hoće mraz da grize ekstremitete bez cirkulacije potpomognute žesticom.

-Čaj s rumom, molim lijepo, kelnerice mila. I likerče, i likerče…Dakle, Stipe, priča se da te zadesio neki muštuluk. Pričaj, sjeme ti se oronulo obasjalo, dobri moj Stipaga.

-Jašta radi, sokole moj, eno znadeš ti da je, sinovac mi najmlađi, pisao za akademike zapadnoevropske, o svojim modelima mehanizama grijačih mašina, naime čitav projekat zagrijavanja kompleksa zgrada, kuća, ulica i parkova. Hibrid izmjenične i neizmjenične struje, povezan bežičnim administratorima vještačke inteligencije, sa sektorima za struju, za gas u radijatorima, za solarne panele na ulicama, energetske čipove za fotosintezu u drveću, i tako dalje, i tako dalje. Nakon madridskog seminara, sinovca mi pozvaše na hitar raspravni predmet u Oslo. I eto, moj dobri Obrenče, zaposliše ga u jednom skandinavskom energetskom gigantu da im modelira sisteme i održava tehničku infrastrukturu. Dobi moj paša i radnu vizu, špekuliše se da ga i državnički rabat čeka po pogledu spomenutih sistema. „Det er revolusjonerende“ – pisao je ministar za gospodarstvo u avazu njihovom najčitanijem. Srce će mi pući od radosti!

Sad već u stojećem položaju, čiča lupi ručetinom od čvrstu hrastovinu i obrne po još jedan liker čitavoj krčmici.

-„Sa srećom,“ – promuhabeti Obren, „intelektualcu našem dragom Stipoviću, puno mu sreće i zdravlja želim. Pa da i kakvu mlađahnu, blijedu svjevernjakinju nađe i u brak stupi, sve će preduvjete za sreću imati. Znaš bolan, to je država! Uređena do sitnica, država koja se brine o svojim građanima. Pa i kad djetešce dobiješ, oni ti turnu koju hiljadicu eura, pa i za sljedeće dijete još duplo toliko. I bez posla ostati smak svijeta nije, bolje parice se zgrabe na socijali nego da ka’ tamo neki inžinjer zujiš. Država je to, besplatni luksuzi! Kažem ti, neka u brak stupi i parice zgrabi, država ti sve obezbjedi.“

Stipčetu se ozari osmijeh na licu, ali nemirne mu oći bivahu. „Cijenim tvoje dobroćudne želje sokole, ali nije ti to baš tako sve crno na bijelo…I te parice neko u kasu državnu stavlja, nije ‘besplatno’ kanda nečiji tuđi rabat i trud je platio tu privilegiju. Pričah mi sinovac baš na tom madridskom seminaru, kritike su žestoke za takve državničke poteze.”

-„Mani se, Obrene Nemanjiću, tih neoliberalnih filozofija. Vazda su, za sva vremena, oni gornji, sposobniji i bogatiji, uglavnom i sebičniji, tlačili nas donje ,seljake, radnike i prosječne. Od njih uzimati grijeh nije, davati siromašnima njihov kajmak je obaveza svake razumne vlade i države. Uređen je sistem to, moj ti!“

Obrenu zadrhta usna. Sali on treći liker u svoju utrobu, ugasi vatru čajem, pričeka nekih pola minute te odgovori užegnulom sugovorniku. „Stipe, moj Stipe…Socijalisto nepopravljivi. Dopusti da argumentujem svoje viđenje ove problematike, pa ti onda deveraj i misli kako je tebi prihvatljivo. Prije svega, volio bih da izložim svoju kritiku redistribucije imetka. Ona se bazira na dvije dimenzije: humanističkoj i ekonomskoj. Svakako, obje dimenzije su čvrsto bazirane na činjenicama i istini, a nikako na emocijama i afektu (što je slučaj s tvojim marksističkim pristupom). I zapamti, draža mi je surova realnost od šarene laže, jer upravo ta surovost je skup zakona fizike i biologije i mnogih drugih naučnih zakona, pod kojima se život razvijao i evolvirao, pa i naposlijetku čovječanstvo izrodilo. Čovječanstvo je rođeno od kosmičkog mozga, a ne kosmičkog srca.“

„Digresije, digresije! Stipče, da prostiš, labrnjaj o tim svojim dimenzijama, a ne o kosmosu. Đavolje spletke pleteš.“

Obren se naopokon odluči da ponovo sjedne, dijelom zbog Stipetovih riječi, a dijelom zbog bolesti zglobova koja je krenula uzimati maha uz toplotu peći i zagrijane prostorije. „Neka ti bude prijatelju, tebe suhoparna činjenica boli, jer je naš narod naučio da činjenice obloži u osjećaje, pa ih tako lakše guta. Tužna li je navika ta! Ali da ne digresiram, nastaviti ću ti prezentirati svoju misao. Dakle, po pitanju humanističke dimenzije, prvo ću ti elaborirati kako socijalni sistem funkcioniše. Država dođe poštenom građaninu i kaže mu; ‘Hej ti, pošteni građanine, daj mi procenat svoje plate ili inače ideš u zatvor!’ Zbunjeni građanin priupita; ‘Ali, Državo, zašto ti moram dati dio svog rada, tj. zarađene plate?’, na šta Država odgovara; ‘Ti Nama daj procenat svog imetka, a onda ćemo ga Mi potrošiti na tvoje liječenje, školovanje tvoje djece i pomaganje siromašnima.’ Uporni građanin nastavlja; ‘Ali zašto ja ne bih svojim sredstvima platio školu u koju želim da šaljem svoje dijete, doktora kojeg želim da posjećujem, i donirati siromašnima preko udruženja u koje ja lično imam povjerenja?’, na šta Država uzvraća; ‘Ne! Koješta, gluposti! Mi znamo bolje šta ti treba od tebe samog, i mi ćemo efikasnije iskoristiti tvoj imetak. Trebaš biti zahvalan što dio novca koji Nama daš ode na tvoje liječenje i školovanje tvojih potomaka! Sada nam daj taj novac, inače ćemo te kazniti!’ Na šta ti ovo zvuči, Obrene? Meni zvuči na klasičan primjerak razbojništva. Pljačke. Vidiš, u našoj civilizaciji ustanovili smo da je pravo na vlasništvo jedan od najosnovnijih i najbitnijih ljudskih prava. Uz pomoć tog koncepta, čovječanstvo se riješilo feudalizma, kmetstva, ropstva, komunizma i ostalih kancerogenih, zlobnih sistema. Dakle, iz humanističkog aspekta, prisilno uzimanje jednom rukom a davanje drugom je, najblaže rečeno, neetično.

„A najstrožije rečeno?“ – uviknu Obren, ispravi se, isprsi, i nakosi obrve.

„Kriminalno. Ali, ta dimenzija objašnjava samo moralni argument zašto je redistribucija imetka pogrešna. Dopusti da ti objasnim zašto je neefikasna, koristeći ekonomsku logiku kao jednu konkretnu i neospornu nauku. Ti socijalisti, oni uzimaju veći procenat imetka od bogatih i obrazovanih, i to davaju siromašnima i neobrazovanima. Koji problem tu nastaje? Sve je stvar incijative. Incijative, moj Obrenče, zapamti to, zapiši u defter! Kada uzimaš veliki dio kolača koji bogati ljudi stvore svojim radom, država stvara manje incijative da bogati ljudi budu bogatiji. I šta se onda dešava? Bogati ljudi moraju otpuštati radnike u svojim fabrikama, smanjivati plaće, sve to samo kako firma ne bi otišla u stečaj. Naposlijetku, bogati ljudi imaju manje kapitala da reinvestiraju u druge firme, manje novca da povećaju potrošnju…A sada ću ti reći jednu riječcu o potrošnji. Pošto se ti vodiš emocijama, Obrene, zamisli jadnog seljaka što je svoju krčmu svu godinu održavao, volio je, brinuo se o njoj, ljubazan s gostima bio. A zamisli da su oni mahom bogatuni iz obližnjeg gradića. I taman se seljak ponada, eto mušterija, piti će se rakija, jest će se pečenje, pršut, pjevati će Cigani i karamelnim bombonama i toplom čokoladom častiti prsata djevojčad. Kad ono, bogatuni popili manje nego prošlog puta, Ostavili mu dva bunta novčanica umjesto deset od prošlog puta. Pa priupita seljak, ‘Gospodo, je li sve uredu?’, a oni mu odgovore ‘Dobri naš gazda, popili bi mi i još triput toliko, da nam država nije porez na zrak udarila!’ To je ekonomska realnost, moj ljuti prijatelju.“

„Ti si podlac, Stipe! Kukaš o mukama tih sladostrasnika, a zaboravio si na taj realizam na koji se pozivaš. Oni siromašni, oni su uzeli taj komad kolača, i neka im! Da žive dostojanstveno, da ne kopaju po smeću, da ne umiru od gladi.“

„Tu sam te čekao, Obrene. Sjećaš li se inicijative o kojoj sam ti pričao, što rekoh da zapišeš? Razmotri sad ovo: neuki siromah ima inicijativu da kopa kanale, da ore njivu, da stvori vrijednost kako bi hljeba imao. Sad zamisli čitavu vojsku neukih seljaka: njima velika Država daje novčanu naknadu zato što su neuki i besposleni. Pa onda seljak kaže, ‘Uh, bolje mi je kući ležati, rakiju piti i karte igrati, nego na njivi orati. Jer, već čim što kročim na njivu, meni Država ne da kajmak!’ I tako, ta vojska besposlenih ostaje besposlena jer im nemarna Država to omogućuje. I još gore, sada radni narod kaže; ‘Vidi njih, piju rakiju, igraju karte, a Država se brine o njima! A mi budale, kopamo kanale. Eh, kad bi samo cigla slučajno pala na nožicu, pa da otkaz padne, pa da me Država hrani!’ To je tvoja logika, socijalisto, a meni vičeš da sam podlac.“

„Ti…Ne razumiješ, jednostavno. Ti voliš patnju i bol i nered i haos, to je tvoja neoliberalna orgija, Stipče. Neka ti je sretno sinovcu sa svojim rabatom, a ti, ti i ja smo završili. Loša si osoba, Stipe.“

Obren ustade, plati račun, navuče svoj kaput i zaputi se ka stepenicama sa ljutitim, brzim hodom. Stipe mu priđe, zaustavi ga i poljubi u obraz. Čitava krčma je pratila tu malu predstavu na mramornim stepenicama i čekala posljednje Stipine riječi. Nisu predugo čekali.

„Neka ti je sretno, Obrene. Zapamti ovaj naš susret. Neka pred narodom ostane poznata jedna činjenica: u mom neslaganju sa tobom ja samo izvlačim pouku da si poglup. U tvom neslaganju sa mnom ti izvlačiš pouku da sam ja loša osoba. U tome je sva mudrost, i neka te prati ta mora dovijeka.“

Obren siđe niz stepenice, kroz drvena vrata i nestade u planinskoj bjelini. Stipe naruči još jedan liker i pripali svoju prvu cigaretu.