Braća Karamazovi – analiza

Braća Karamazovi

 

Ovo je knjiga koja me izuzetno dojmila, i sa 901 stranicom je najduža knjiga koju sam pročitao. Karamazovi: lice
Rusije 19. stoljeća. Bolna, kontradiktorna, konfliktna i neproračunata crta
ruskog naroda, samog Fjodora Dostojevskog, vladajuće aristokratije, kmetova i
seljaka, pa naposlijetku i kritika nas samih.

 

U ovaj
megalomanski roman se sklapa u par izuzetno kritičnih problematika. Podjelit ću
ih na dvije cjeline. Prva bi bila individualistička: koncept patricida,
nepromišljenosti, bezbošništva, sladostrašća i ostalih karakternih poroka.
Druga bi bila kolektivistička kritika društva: ruski narod željan
predstave i drame, osuđivački mentalitet većine, racionalizacija svojih grešaka
(„Ja sam podlac, podlac, a ne lopov!“), odbacivanje duhovnog bogatstva
zarad hedonističkog cinicizma. Naposlijetku, možda i najintrigantnije
prepoznavanje: izlazak na površinu socijalističkih ideja i otpor Caru. Rusija,
razapeta između ukidanja kmetstva, feudalizma na samrti, uspona i padova
dotadašnjih predstavnika vladajuće dinastije Romanovih, jačanje ateizma i
stavljanje Crkve u drugi plan predstavlja skoro pola stoljeća vidovnjački
predviđene polarizacije ruskog društva, koja će u 20. stoljeću nažalost
rezultirati desetinama miliona mrtvih, par notornih oskudica hrane i gladovanja
na nivou čitave Rusije, komunističke diktature, kršenja ljudskih prava (Gulag,
cenzura), i tako dalje.

 

Ko su
Karamazovi? Svaki
član porodice predstavlja karakternu crtu tadašnje (a možda i današnje) Rusije:

·       
Fjodor – „otac porodice“, cinik, razvratnik, duhovna i
intelektualna praznina, moralno sitan čovjek sa težnjom ka nemoralu i laži,

·       
Dmitrij – kratak fitilj, afekat, nepromišljenost i agresija,

·       
Ivan – intelektualac cinik, bezbožnik, čovjek kojeg je
dubina vlastitih misli izjedala u najgorim trenucima,

·       
Aleksej – ruska nježnost i ljepota, empatija i suosjećanje,
bezuvjetna ljubav, duhovna dimenzija Rusije,

·       
Smjerdakov –nepriznati sin, kopile i sluga svom ocu-gospodaru,
mentalno labilan, epileptičar, simbol kobne Ruske nesreće.

 

 

 

 

Da ne
duljim, želim da predstavim crtice i citate koje su na mene ostavili
najsnažniji uticaj:

 

Str 68.
(ljubav i prezir prema čovječanstvu):

„Ja volim
čovječanstvo, ali čudim se samome sebi: što više volim čovječanstvo uopšte, to
manje volim pojedine ljude, to jest svakog zasebno kao pojedinca.“

 

Str 69.:

„Ljubav
sanjalaćka čezne za brzim podvigom, koji se brzo zadovolji, i želi da je svi
posmatraju. I zbilja ide dotle da neko čak i život žrtvuje, samo da stvar ne
traje dugo, nego da se što brže svrši, kao na pozornici, i da svi gledaju i
hvale. A ljubav djelotvorna – to je posao i istrajnost, a za neke je ona možda
i čitava nauka.“

 

Str 87.:

„Kod starih
lažljivaca, koji su ceo svoj život glumili, ima trenutaka kad se toliko užive u
svoju ulogu da zbilja drhte i plaču od uzbiđenja, kraj svega toga što bi baš u
istom trenutku mogli sebi šapnuti: ‘ Ta ti lažeš, matori bestitniče, i sada si
glumac, i pored svega tog svetog gnjeva i svetog trenutka gnjeva?’ „

 

Str 123.: „Zaljubiti se čovjek može i mrzeći.“

 

Str
126-127.:

„Neka idem u
isto vrijeme đavoljim tragom, ali ja sam ipak i tvoj sin, Gospode, i volim te,
i osjećam radost, bez koje svijet ne može da postoji ni da bude.“

 

Str 149.
(misaoni posmatrač):

„Slikar
Kramskoj ima izvanrednu sliku, pod nazivom ‘Misaoni posmatrač’. Naslikana je
šuma u zimu, i u šumi na putu, u pocjepanom gunju i opancima od like stoji sam
samcit, u najdubljoj usamljenosti, zalutali seljak, stoji i kao da se zamislio,
a on ne misli, nego nešto misaono posmatra. Da ga gurnete, on bi uzdrhtao i
pogledao vas kao da se probudio, no ništa ne razumjevajući. Istina, on bi odmah
i došao k sebi. A kad biste ga pitali što li je stojao i o čemu je mislio, on
se jamačno ničega ne bi sjetio, no zato bi sigurno sačuvao u sebi onaj utisak
pod kojim se nalazio za vrijeme svog misaonog posmatranja…Takvih misaonih
posmatrača ima u narodu dosta. I eto, jdan od takvih posmatrača je zacijelo bio
i Smerdjakov…“

 

Str 237. (Snjegirov o svojoj porodici): „Ako
ja umrem, ko će ih voljeti?“

 

Str 247.: „Kod nas u Rusiji, pijani ljudi su
najbolji.“

 

Str 290. –
307.: – poglavlje: „Veliki
Inkvizitor“, Ivanovo mišljenje o Bogu

 

Str 356.: – kršćanski kolektivizam

 

Str 420. –
425.: – Aljošin preporod

 

Str 446.: „Ljubomorni baš najprije i praštaju,
i to sve žene znaju.“

 

Str 649.: „Ljudi su čak sasvim prestali
osjećati potrebu da sami sebe osuđuju. Ne budite, dakle, kao svi drugi; makar
samo vi jedini ostali ne takvi, ipak ne budite takvi!“ – Aljoša govori Kolji

 

Str 738.: – poglavlje, Ivanova halucinacija

 

Str 748.: „Je pense, done je suis – to znam
pouzdano, sve ostalo, pak, što je oko mene, svi svjetovi, Bog, pa čak i sam
satana – sve to za mene nije dokazano da li postoji samo po sebi, ili je samo
jedna moja emanacija, dosljedno razviće moga ja koje postoji praiskonski i
jednolično…“ – đavo govori Ivanu u halucinaciji

 

Str 756.: „Čovjek će uzvisiti duhom božanske,
titanske gordosti i pojavit će se kao čovjek-bog. Svakog časa, bezgranično
pobjeđujući prirodu svojom voljom i naukom, čovjek će samim tim svakog treutka
osjećati uživanje toliko visoko da će mu ono zamjeniti sve pređašnje nade u
nebeska uživanja. Svak će doznati da je smrtan sav, bez vaskrsenja, i primit će
smrt godro i spokojno, kao Bog. On će iz sušte godrosti pojmiti da ne treba da
ropće na to što je život samo trenutak i zavoljet će brata svoga bez ikakve
nagrade.“ – ‘Geološki prevrat’, Ivanova poema-misao

 

Str 812.: „O, mi smo otvoreni, mi smo i zlo i
dobro u najčudnovatijoj smjesi, mi smo ljubitelji prosvjete i Šilera, a u isti
mah bjesnimo po krčmama i čupamo brade pijandurama, svojim drugarima po piću.
O, i mi vam znamo biti dobri i prekrasni, ali samo tada ako je nama samima
dobro i prekrasno. Mi smo čak poneseni, upravo preplavljeni najplemenitijim
idealima, ali smo pod uslovom da se oni postignu sami sobom, da nam padaju na
sto s neba i, što je glavno, da su zabadava, zabadava, da se za njih ništa ne
mora plaćati. Plaćati mi strašno ne volimo, ali zato mnogo volimo dobijati, i
to u svemu.“ – govor Ipolita Kiriloviča kao tužioca na sudu